Autor crtića je Osvaldo Cavandoli, koji je u pedesetim godinama 20. stoljeća bio zaposlen kao dizajner i arhitekt u Alfa Romeu. Kasnije je bio tvorac mnogih televizijskih reklama, među kojima se pojavio i Lui (kako ga je sam autor imenovao), glavni junak serije “La Linea”. Tako je “La Linea” stvorena 1969. godine, kada je Cavandoli kreirao reklamni crtić za talijansko poduzeće namještaja. Lik je bio pojednostavljen, detalji i boje izostavljeni, pa se publika mogla koncentrirati samo na ono što glavni lik radi. Nakon toga Cavandoli je dobio priliku stvoriti i animiranu seriju na istu temu. Autor je koristeći najjednostavniju grafičku koncepciju genijalno sa samo jednom crtom napravio crtani lik s dušom i karakterom. Tako gledatelj može spoznati Luievu pravu osobnost, njegovu koleričnost, duhovitost, ljubomoru, egoizam, odnosno mnoge osjećaje koji su zapravo i karakterizacija čovjeka. Glavnom liku glas je posuđivao Carlo Bonomi (također glas Pingua i Stripyja). Crtić prikazuje geometrijske osobine 2-D prostora, odnosno oko Luija je nacrtan kvadrat iz kojega ne može izaći. “La Linea” je postigla velik komercijalan uspjeh, a epizode su prikazivane u više od 40 zemalja diljem svijeta.
Uz redovite epizode pojavila su se i tri specijala: “La Linea – W.A.Mozart”, “Eroslinea” i “Sexlinea”. Lik Luija se koristio u mnogim reklamama, u pet knjiga, kao i u tisućama ilustracija u raznim časopisima, kalendarima i posterima. Animacija je osvojila nagrade na internacionalnim filmskim festivalima, jedan od njih je i “Best Comic-Strip” u Annecyju 1972. godine. A 2005. godine Jamiroquai je videom za svoju pjesmu “(Don’t) Give Hate a Chance” odao počast ovome crtiću. Video prikazuje animirano negodovanje ratu i terorizmu uz korištenje lika Luijea u 3D, kao i crtačevu ruku i olovku.
Originalno ime: “La Linea”
Autor: Osvaldo Cavandoli
Glazba: Franco Godi
Zemlja podrijetla: Italija
Godina: 1972.
O ČEMU SE RADI?
Radi se o čovječuljku Luiju koji hoda po beskrajnoj liniji koje je i sam dio. Na početku epizode obično bi pozdravio svog crtača riječima “mmmm-daaaa!”, zatim bi šetao sve dok neizostavno ne bi naišao na neku zapreku. Vrlo često bi to bio iznenadan kraj linije. Tad bi se lik najčešće razbjesnio i počeo žaliti sve dok autor ne bi pristojno nacrtao “rješenje”. Lui je uvijek hodao prema lijevom smjeru ekrana, dok ga je autor crtao uvijek od desne strane ekrana. Kroz crtić su se mijenjale boje pozadine koje su se prilagođavale Luijevu raspoloženju. Zelena je značila zadovoljstvo, crvena ljutnju, a plava indiferentnost, ravnodušnost.
Uvodna epizoda nije bila numerirana, nakon nje slijedila je serija od prvih osam epizoda gdje je Lui nacrtan sa većim nosom i nižeg rasta nego što će biti kasnije. Jazz glazba (Franco Godi – Jazz rapido) koja je pratila priču tada još nije bila legendarna “Bajum-Badum”. Te prve epizode su i dulje (cca. 5 minuta) dok su kasnije epizode ograničene na otprilike 2:30 minute. Nakon prvih osam slijedila je serija epizoda numeriranih od 101-156, gdje se pojavila i glazba “Bajum-Badum”, u dvije različite varijacije. U tim epizodama Lui obično završava u provaliji, odnosno u trenutku nepažnje padne preko kraja crte. Zadnja sezona (epizode numerirane od 200-225) ponovno donosi neke promjene u formi glavnog lika, kao i u pozadinskoj glazbi (varijacija na dotadašnju melodiju odsvirana s drugim instrumentima). U tim posljednjim epizodama se par puta pojavio i ženski lik kojeg je Lui, naravno, pokušavao osvojiti. Epizode su završavale autorovim dlanom koji odstranjuje komad papira na kojem je Lui nacrtan.